Porezni sustav svake zemlje ovisi o cjelokupnom gospodarskom, političkom i socijalnom sustavu. Stoga za promjenama tih sustava neminovno slijede i promjene u poreznom sustavu. Krupne promjene u poreznom sustavu nazivaju se poreznim reformama. Porezne reforme osamdesetih i devedesetih godina zahvatile su praktično čitav svijet. Ni Hrvatska tu nije iznimka. Počevši s pripremama već u okviru SFRJ osamdesetih godina, u devedesetim je zbog postizanja samostalnosti, zbog tranzicije i zbog ratom izazvanih potreba za većim državnim prihodima, pokrenuta cjelokupna porezna reforma. Ott analizira u kojoj je mjeri hrvatska porezna reforma slična (ili različita) poreznim reformama u drugim zemljama, te kako se uklapa u teorijske stavove i u preporuke međunarodnih institucija. Od Zakona o neposrednim porezima 1990, pa do Zakona o porezu na dodanu vrijednost 1995. (s u međuvremenu donesenim zakonima o porezu na dohodak, dobit, posebnim porezima, trošarinama, Poreznoj upravi, Financijskoj policiji, proračunu, itd.) u Hrvatskoj se provodi cjelokupna fiskalna, a ne samo porezna reforma. Novi zakoni i njihov sadržaj dokazuju da je riječ o istinskoj i sveobuhvatnoj reformi koja uvelike uvažava najnovija teorijska dostignuća i preporuke međunarodnih institucija. Dapače, za razliku od gotovo svih zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji koje u svojim reformama prije svega preslikavaju iskustva drugih, razvijenijih zemalja, Hrvatska je jedna od rijetkih koja je u svoj sustav unijela i najsuvremenija teorijska dostignuća (kao oporezivanje dohodaka i dobiti očišćenih od kamata, te faktore kojima se neovisno o inflaciji utvrđuju oslobođenja i olakšice). Uklapanje hrvatske porezne reforme u suvremene trendove i preporuke međunarodnih institucija dokazuju sljedeće činjenice: - u Hrvatskoj se provodi cjelokupna fiskalna, a ne samo porezna reforma, - naglasak je na efikasnosti i neutralnosti (vodoravnoj, a ne okomitoj), - uvode se PDV i trošarine, - snizuju se stope poreza na dohodak i dobit, - šire se osnovice za oporezivanje dohotka i dobiti, - smanjuje se broj i vrste poreznih poticaja i izuzeća, - oporezivanje se prilagođuje inflaciji, - ispravljaju se cijene javnih usluga i uvode izravne naknade za određene usluge javnog sektora, - snizuju se carine, - uvode se promjene u poreznoj administraciji. Uz brojne pozitivne odlike hrvatske reforme, postoje i neke manjkavosti i činjenice koje nisu u skladu s uobičajenim praksama, preporukama i stavovima: - novi porezni sustav je znatno složeniji od bivšeg sustava, pa je usprkos ogromnim pomacima u veličini i organizaciji porezne administracije teško reći radi li se o poboljšanju ili o pogoršanju administrativnih mogućnosti, - nije ujednačena najviša stopa poreza na dohodak sa stopom poreza na dobit, - umjesto da se smanje, sve više se šire rasprave o izbjegavanju poreza, i o porastu nejednakosti u dohotku i imovini (te tvrdnje će se potvrditi ili opovrgnuti posebnim istraživanjima neslužbenog gospodarstva i analizom poreznog tereta poreza na dohodak), - odabrana je postupna, umjesto reforme u paketu, - stopa poreza na dohodak nije znatno niža nego u razvijenim zemljama, - javnost je nedovoljno uključena u rasprave o poreznom sustavu, - idejni kreatori reforme su stranci koji ne mogu u potpunosti sagledati sve aspekte, niti kontrolirati provedbu svojih prijedloga, pa i idealni prijedlozi završavaju manjkavostima (jezičnim, idejnim, smislenim) kako u sustavu, tako i u konkretnim zakonima